Povodom potpisivanja Ugovora o pristupanju Hrvatske EU koji je, točno kao što je predsjednik Josipović jutros u Bruxellesu rekao, uistinu najvažniji politički čin od proglašenja neovisnosti, javljaju se cinični komentari u kojima se ljudi naslađuju nad trenutnom krizom koja raste u Uniji. U nekim slučajevima radi se o autentičnim protivnicima ulaska, onima koje (u slučaju da se radi o ljudima koji se oslanjaju na argumentaciju a ne nacionalističku demagogiju) zbog drugačijeg političkog mišljenja poštujem. U drugim slučajevima radi se o ljudima koji će za dva mjeseca potpisati “Da” za ulazak u Uniju, ali samo zato da bi mogli putovati bez pasoša i lakše studirati po Europi.
Iako bih toj grupi trebao biti političko bliže, mislim da je dugoročno upravo takav pristup opasniji. Ukazuje na to da unatoč tome što je podrška ulasku stabilnih 60 %, euroskepticizam je definitivno dominantno opredjeljenje 2011. u Hrvatskoj. To dakako ne bi bilo iznenađujuće, uzimajući u obzir trenutnu krizu, ali ovdje se radi o istom skepticizmu koji je dominirao i prije ikakvih naznaka ovoga što se trenutno događa. To je skepticizam koji je baziran na iracionalnom europskom nacionalnom masturbiranju, istom onom koji trenutno ne dopušta Europi da se reorganizira i reintegrira. Nije popularno biti za Europu. Čak i oni koji ulazak podržavaju, ne podržavaju ga zbog realnih potencijala koje europksa integracija ima, već isključivo zbog osobne koristi koje će imati. Iako je to u neku ruku očekivano, simptomatično je to da u tom slučaju ti “osobni razlozi” postaju opravdavanje, a ne razlog. Tebe je, kao, malo sram što hočeš u EU, ali hej, imaš dovoljno vlastitih osobnih i (prvenstveno) materijalnih razloga pa ti treba progledati kroz prste.
Realno, ljudi se vode tim principom većinu vremena. Ali kada se radi o političkom projektu kakav bi EU (po mome mišljenju) trebao biti, on postaje koban. Upravo zbog takvog odnosa europskih političara, a u dobrom djelu i njihovih građana, prema EU u poslijednjem desetljeću, danas imamo čušpajz kakav imamo. Kao što je prije koji tjedan Vuk Perišić u svojoj odličnoj kolumni napisao, kriza je pokazala superiornost ideje EU (http://bit.ly/u6BNEZ). Nisu države eurozone u krizi zbog EU, u krizi su zato jer su gospodarske odluke donosile jednako sebično kao što su se veći dio svoje povijesti ponašale. Kriza nam ukazuje da EU još uvijek nije dovoljno integrirana i posvećena kolektivnom razvoju.
Ono što svi toliko često volimo zaboraviti je zašto je prije točno šezdeset godina osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik, prethodnica EU. Ta organizacija je osnovana kako bi spriječila neki novi rat između Njemačke i Francuske. Iako se ostatak pristojnih Europljana poprilično dobro držao te zabrana ratovanja nakon Drugog svjetskog rata, upravo naš primjer nam pokazuje da nam u Europi još uvijek nije dosta nacionalističkog izdrkavanja sa krvavim poslijedicama. Nevjerojatno je koliko je nakon tolikih godina ideja nacije agilna i vitalna u Europi. U vrijeme kada bismo (uglavnom pod utjecajem novih migracija i globalizacije) spontano trebali kretati u transformaciju naših nacionalnih u post nacionalne države, članice EU vode svoje male ratove ekonomskim sredstvima, ponašajući se kao da su same na svijetu.
Upravo zbog toga se u ovom trenutku treba ostaviti nacionalne demagogije i dogme. Svijet se mijenja nevjerojatnom brzinom, za koju godinu i Hrvatska i Europa naći će se u svijetu u kojem vladaju nova pravila i gdje Europa i njezine zemlje nakon puno stoljeća više neće igrati dominantnu ulogu. Ukoliko taj novi svijet dočekamo razjedinjeni i posvađani, loše nam se piše.
(Source: signsofoccupy)
(Source: signsofoccupy)
